Monah Zosim Hilandarac

Monah Zosim rođen je na Romaniji, u Bijelim Vodama, opština Sokolac kao Vaso Krsmanović, što mu je svetovno ime. Radio je u drvnoj industriji na preradi drveta. U hramu svetog proroka Ilije kao civil se redovno molio i stajao na bogosluženjima kao sjenka svijeće. Prvi put sam ga sreo kao dječačić od 5-6 godina i od tada ga se sjećam. Nakon svete Liturgije potrčao bih kući sa riječima: „Eto Vasa na kafu!“. Redovan na Liturgijama i aktivan u duhovnom životu mjesne crkve, Vaso se ubrzo obreo u manastiru Ostrogu gdje postaje iskušenik u periodu od 5-6 godina. Najposlije odlazi u carsku lavru Hilandar, gdje je zamonašen. Monah Zosim kao pustinjak u gužvi je često marginalizovan ali primijetan. To je istovremeno i blagoslov i podvig za monaha. Iguman bi njegovo smirenje ali i hitrost prepoznavao i često ga pribrajao svojoj sveštenoj pratnji u svjetskim kanonikama. Zosim je na poslušanju u srpskoj keliji Flaska u Kareji, hilandarskoj keliji sa paraklisom posvećenim Rođenju Presvete Bogorodice. Stara, oronula i konzervirana svetinja, koja nema ovosvjetskih potrepština, svjedoči o bogatom duhovnom svetogorskom životu, na svakom pedlju Svete Gore. U njoj su stasidije u kapelici sa ikonostasom, kelije i zanimljiv ikonopis iz 16. vijeka. Već u prvo vrijeme, po povjerenom mu poslušanju od igumana hilandarskog Metodija, monah Zosim je pokazao svoju revnost. Jelinska bratija je ušla jedan dan i zaključala svetinju. Monah Zosim je kroz prozorče ušao u Flasku, nakon čega je sedam pridošlih monaha napustilo kelije usljed ove intervencije. Odmah u prvo vrijeme, po povjerenom mu poslušanju od igumana hilandarskog Metodija, Zosim pokazuje i svoju revnost, ali i da vjerno čuva ono što je ponio iz rodnog kraja. Kada je izbio veliki požar u Hilandaru 2004. od vatre iz konaka i svoje kelije monah Zosim je potrčao da spase svoju ručnu kosu kojom je kosio travu i sjekiru, koje je donio sa rodne planine Romanije. Pristupačan narodu, katkad odbačen i skrajnut, upravo on je oličenje Hristovog blaženstva: „Blaženi siromašni duhom.“ Kad bi pohodio otadžbinu nema doma, crkve, manastira, hrama ili svetinje u koju bi došao da nije ostavio makar ikonicu i svoju tihu molitvu. Svaki dar, poklon ili ceduljicu prenosio je i makarijevski umnožavao, darujući manastiru i potrebitima. To se vidi u svemu, a naročito po njegovoj skromnoj monaškoj rasi, obući, panakamilavci i cjelokupnom životu i načinu postojanja. Dobronamjerni i oštrog oka bi rekli da likom podsjeća na obrazac ikone Sv. Save od slikara Paje Jovanovića, koju je naslikao po motivima iz manastira Studenice i Mileševe.