Sarajevo – Beograd (U našem tihom Velegradiću)

Sarajevka starog kova. Odgojena na izvorima hrišćanstva, u podneblju na kome se ukrštaju civilizacije. Jevreji, muslimani, katolici poštovali su je i cijenili jednako. Pojanje bdenija Saborne crkve, kao i vaspitni duh Sarajevske bogoslovije, odzvanjao je u njenim ušima i srcu, iz ličnog opita i supružanskog života (suprug je išao sa patrijarhom Pavlom i mitropolitom Vladislavom u Sarajevsku bogosloviju). Ni filharmonija Monte Karla, niti opera Sidneja ne bi mogla dočarati kroz izvedbu događaje i ljepotu toga nepovratnog doba. Tako je u „našem tihom velegradiću“. Nije samo to odlika Sarajlija, nego i činjenica da su se, gdje god odu, prepoznavali i voljeli. Cijenjeni sarajevski doktor nikada nije zaboravio kako su njegova majka i on, iako druge vjere, ostali vezani za crkvu i Šibeničku. Tu je zadjenuo u memoriji sliku mladog sveštenoslužitelja kako sjedi u porti piskarajući. Čestiti Nail kada bi ga god vidio pozdravljao bi sa: „Pomoz Bog, oče!“ Međutim, ne može se sve ni opisati. To se najbolje doživi ili samo čita u filosofiji jezika. Na Sv. Vasilija Velikog blagočestiva starica, dođe da mi čestita praznike i minuli rođendan. Bio je to svojevrsni praznik na praznik. Pogled na njenu pojavu asocira na grčku riječ, koja je najbolje opisuje: τᾰπεινοφροσῠ́νη. Ova riječ se prevodi na crkvenoslovenski kao „smirennomudrije“, odnosno ono što u riječima Hristovim čitamo u blaženstvima: „Blaženi siromašni duhom jer je njihovo Carstvo nebesko.“ Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegla je u Beograd. Predratni đaci, gimnazijalci i studenti zarađivali su za život pomažući u imućnijim kućama. To je važilo i u ratu za napaćenu i izbjeglu srpsku djecu, dok se ne skuće. Bila je punoljetna. Obrela se u bogatoj kući u ulici Kralja Petra, kod gospođe Olge Radović, dobrotvorke i slikarke. G – đa Olga je posle rata oslijepila. „Nije u početku bila pobožna već „slobodnih pogleda na svijet“, kao i većina tadašnjih Srba“, priča mi zagledana u ikonu Sv. Đorđa. Sama Olga, humanitarac i kosmopolita, odrasla je sa bratom kod svoje tetke Olge Krsmanović, u čuvenoj kući Dimitrija Krsmanovića, trgovca. Kuća u akademskom stilu, preko puta Saborne crkve, upotpunjava Kosančićev venac. Danas je tu Austrijska ambasada u Beogradu. Kao pojac u Sabornoj crkvi, trasa do prostorija za probu u „Prvom beogradskom pevačkom društvu“ posle bdenija subotom išla mi je preko ugla ove kuće, koja je poput zgrade nekog bečkog ili pariškog fakulteta. „U doba kneza Mihajla Obrenovića Krsmanovići su uložili ogromna sredstva u prvu srpsku banku. Po oslobađanju Beograda od Turaka tu doseljavaju. Bogatstvo stiču još za vrijeme Karađorđa baveći se trgovinom“ produžava, odjevena baš kao u to vrijeme, pedantno i stilski odmjereno. Olga Radović i njen suprug, koji je takođe bio slikar, primili su je kao svoju kćer. Pošto je Olga oslijepila morala je na operaciju u Zagreb, a majka joj je u ruku stavila ikonu Sv. Joasafa (koji je djelao u Kini). „Mnogo sam je voljela, a zahvaljujući pomoći Sv. Joasafa progledala je posle operacije i nastavila je sa privatnim slikanjem.“ Ispričala mi je kako se izborila da svoju vilu na Dedinju proda. Od toga novca Olga je finansirala izgradnju vodovodne mreže za manastir Ćelije i štampanje prvog izdanja Žitija Svetih Sv. Ave Justina Ćelijskog. Upoznala je manastir i često odlazila. Zahvaljujući Olgi i sama starica je upoznala Sv. Justina (Popovića), koji je dolazio kod Olge u stan i uvjerio se u njen veliki stvaralački dar. Rekao joj je tom prilikom, videći u njenoj prostoriji izobražen lik Presvete Bogorodice kao običnu sliku, da ne može svako da slika lik Presvete Bogorodice: „To mogu samo duhovna lica, na bogodoličan način.“ „Iznenada prasak. Počelo je predveče. U jednom momentu vidjela sam grane od drveća na kojima su visile dječije rukice i drugi dijelovi tijela. Srušena je i Narodna biblioteka.“ Bio je to 6. april i nacističko bombardovanje Beograda 1941. g. Nesalomivog duha sve to prepričava i sama stradajući kroz život. Često je putovala za Beograd koji nije zaboravila, kao ni gospođu Olgu Radović. Kod nje je upoznala Sv. Justina, a kasnije i sama odlascima za Beograd. Gazeći desetom decenijom, od svojih skromnih primanja ona izdvaja, poput njene dobrotvorke, za Crkvu i darove. U poznim godinama slomljene kičme, kuka i ruke, do kraja života, Crkva joj je stub i oslonac; blagodat Hristova pokretačka sila i snaga, a ljubav za bližnjeg jedini pravac. Preživjeti tri rata i uvijek iznova i ispočetka… Uostalom, bolje je početi nego ne početi. „Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti, ali u svakom slučaju je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene, ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji ali u kome je sve moje i gdje uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim i reći vam da sam sam do očajanja. U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav a Jevtušenko sigurno negdje u Gruziji. U Parizu kako da zovem hitnu pomoć kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona? Ovde, zovnem li topole svoje sugrađanke, i one čak znaće šta je to što me boli. Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.“ (Kiko Sarajlić – Sarajevo)