ŽAKARD - ZBIRKA POEZIJE

Neko je pametno davno rekao da dobrim knjigama ne trebaju promocije i ovo je dokaz ali evo. Ovo je jedna ruža vjetrova. Naime, ja ću reći jednu svoju pjesmu koja je van ovog ciklusa ali koja je nadnesaznajna i zbog koje sam počeo pisati komentare na ovu zbirku, paradoksalno, umjesto obrnuto. Nju sam posvetio mojoj kćerki Efrosiniji i nosi istoimen naslov... Veliki ArTsen Dedić je bio dijete predsednika crkvenog odbora pravoslavne crkve u Šibeniku, Srbin iz Šibenika ali to na stranu, znamo njegove divne melodije i opjevane stihove koji žive. Znamo i stihove Bore Đorđevića kao na primjer pjesmu Anđele, zvanično najljepšu srpsku pjesmu 20. vijeka. Na stranu i to ali ima veze, nije ništa slučajno. Ono što moja zbirka Žakard (ili kako joj tepam: ćilim) svojom šarenolikošću i prefinjenošću, stilom i jezikom sintetizuje to su dva nivoa i miljea stvaranja. Jedan je teosofski (u Galeriji smo Ž. Vidovića koji je bio upravo to – liturgijski filosof i kreator Kreatorske, hrišćanske i pravoslavne teosofije i filosofije načina postojanja, zbog čega je mnogima bio nedokučivi trn – Dragoljub Mićunović je rekao kada se ŽV vratio u Jugoslaviju iz logora: „Zašto ga niste ubili odmah na granici“, veliki borac za ljudska prava i demokrata), dakle, biblijski, jakovljevski, prkosni, vapijući, asketski u pravom smislu te reči, a drugi nivo je filosofski, emotivni, nježni, erosni (u pravom smislu riječi), ne pornografski. Ovaj spis čeka više od godinu dana da bude štampan i objavljen, dok su neke pjesme nastajale još u ranoj mladosti. Obično se kaže da se pjesnik, kantautor ili šansonjer ostvaruje i najbolje stvara, kao i slikar, negdje u 25. i 26. godini, kada ono edukovano i naučeno realizuje. Kod mene je to nešto drugačije ali ne mojom krivicom ili nazadnošću, naprotiv. Imali smo i knjige i ja „pametnija posla“. Školovao sam se ali sam i dobio dva bisera od kojih jedan izrekoh ovde na početku u pjesmi, a drugi neću jer nikad ne znaš kad neka svinja vreba, a zapovjesti Božije treba držati. Knjiga „Duh diše gdje hoće“ je bila zabranjena i ometana sa svih strana, za objavljivanje i štampu nije dobila nadležni blagoslov ali jeste kao „privatna“, tj. moja knjiga i djelo. Takođe, kao što rekoh istinu i dušu spasih o dedi Žarku, isto tako treba kazati da je knjiga „Duh diše gdje hoće“ opravdala do poslednjeg reda i slova u naslovu svoj naziv i smisao objavljivanjem i pojavom. Kako je samo divna! Nije u njoj samo 10 godina (2014-2024) moga uzgrednog dopisništva za Info službu Srpske Pravoslavne Crkve, crkvenu periodiku, glasila i časopise u koje se danas umotavaju svijeće, već je sav moj obrazovni i naučni dvig, kreativni angažman, kako to voli lijepo da kaže profesor Goran, bio usredsređen na teologiju, filosofiju, biblistiku. Zato sam zahvalan mome profesoru i nekadašnjem mentoru na doktorskim studijama biblistike Njegovoj Svetosti Patrijarhu srpskom Gospodinu Porfiriju, kao i svim kolegama profesorima, što su u meni i mojim kolegama studentima PBF-a u Univerziteta u Beogradu, znali da razviju i podstaknu ispravnu svetootačku, pravoslavnu, biblijsku i etosnu crkvenu svijest i eklesiološku savjest ukotvljenu na Svetom Pismu, na Svetom Duhu prije svega i Svetom Predanju Crkve. To je dobijeno i doneseno djelom „Duh diše gdje hoće“. Blagodareći s toga pre svega Bogu na talentima koje je šedro izlio, odmah zatim moram da naglasim ko je zaslužan što je knjiga Duh diše gdje hoće uporedo sa zbirkom odštampana i prezentovana ovdje, a to je pjesnik Ratko Popović iz Banjaluke i štamparija Skandi. Tako da pored toga što je zbirka Žakard u izdanju Čigoje dostupna u Beogradu u njihovoj i svim većim knjižarama, pjesnik Popović je po svojoj dobroti prijateljski dao sva svoja usilija, ne bi li knjige i ovde ugledale svjetlo dana. Tako sad one imaju svoj zaseban život zavedene u Matici Srpskoj i svim bibliotekama Republike Srpske, u po dva primjerka. Hvala pjesniku Ratku Popoviću. Nađe se, dakle, jedan dobri Samarjanin koji nadmaši sveštenike, književnike i fariseje, kako govori jevanđelska perikopa. Dolazim posle svega do jednog zaključka na ovoj promociji, bez usporednih pretenzija, da kao što su svi veći umovi teologije, filosofije, književnosti, a naročito poezije bili usamljeni (sjetimo se Crnjanskog, Ujevića, Selimovića, Andrića) u svojoj genijalnosti i produkuvanju riječi, da sam se uhvatio u koštac i da se bavim najnepopularnijim zanimanjem sa najnepopularnijih pozicija i na najnepopularniji način. Obučen u crno, gotovo mahom u neke tamnije boje, ne samo zbog težine i izgleda, već samozatajnosti u kojoj se uvijek nešto kreira, stvara i dolazi do najskrivenijih „pobratimstava lica u svemiru“, zapravo su sve moje riječi i stvaralaštvo gromko vrištale i vapile za javnošću, istovremeno zahtijevajući pravo poštovanja svoje samozatajnosti. Patrijarh Aleksije moskovski, u knjizi takođe opisani, kaže da je sveštenik najusamljeniji, makar bio okružen stotinama vjernika ili prijatelja i da ako je pravi sveštenik mora sam da iznese taj Krst samoće i podviga poput samog Hrista. Budući takav, onda je čovjek koji je u sveštenom snu, činu, liku, još poeta, filosof, u krajnjoj liniji dosledan teolog, sigurno neki čudak na kvadrat. Međutim, kao što je nedovršen posao ostao ovde na zemlji Mesiji, imao sam i ja izgleda nezavršenih poslova koje evo, poput Oca koji na javnost izvodi Sina, (kako reče pjesma „Somborske ruže“: sada sam sam u svojoj bašti) sada ja iznosim na javnost svu svoju tananost bića, samoću stvaranja, redove i riječi, ne želeći vas sramotiti već namisleći vas tajno napustiti, no ne dade mi se. Dok sam u SANU-u pričao o zbirci u kabinetu Akademije, rekoh da je na Svetosavskoj poetskoj večeri u SKZ-u bilo svega, a ponajmanje Svetog Save. Jedina pjesma koja je o njemu izgovorena bila je pjesma bivšeg ministra vjera u saveznoj vladi Dragana Dragojlovića, koji je bio ambasador u Australiji i ko zna šta još ali najznačajnije je bilo to što je bio član Odbora za izgradnju Hrama Svetog Save, te izgovori pjesmu u to ime, kao sjećanje na doba kad se patrijarh German borio da imamo onako velelepan Saborni, svesrpski zavjetni Hram. Sava je svuda, uprkos svemu tome, pa i kada se poje o vrapcima, ticama i drugim stvarima umjesto o Njemu. Nemojte da Vas to zavara u mojoj zbirci jer iako pomislite da u zbirci nema Save ili Hrista, iako dakako ima Sv. Nikolaja Srpskog, oni su posvuda. Pored tajnog stanovnika zbirke, koji takođe nije u njoj – moje Efrosinije, tako nad njom lebdi i iz nje izranja nezaobilazno On i oni zbog kojih je nastala, takva kakva jeste i kakve jesu, knjige moje malenosti, pred vama Velikima, po onoj Pavlovoj čiji je i naslov knjige (Duh diše gdje hoće): „Čašću jedni druge činite većima od sebe.“ Hvala svima! Đakon Božidar Vasiljević